Dinamična zabava infantilnog šarma

U intervjuu danom u doba premijere jednog od nastavaka svoje kakvoćom neujednačene trilogije o najsimpatičnijem superjunaku Spider-Manu redatelj i scenarist Sam Raimi vječno je mlada bacača mreže iz Marvelova stripa izvornih autora Stana Leeja i Stevea Ditka duhovito nazvao Spider-Menschom. Raimi je primijetio da se popularni serijal o studentu i novinaru Daily Buglea Peteru Parkeru te njegovu superherojskom alter egu može interpretirati i kao priča o židovskim muškim stereotipima. Jer Peter Parker je superjunak koji i u rijetkim trenucima mirne svakodnevice i pod lateksom Spider-Mana čitavoga života okajava i otplaćuje krivnju zbog odgovornosti za smrt ujaka Bena. On je nesiguran mladić koji se u svakodnevnom životu bori s moralnim dvojbama i potiskuje vlastitu agresivnost te koji, svjestan svojih slabosti i grijeha, te pokušava prevladati i otkupiti preuzimajući ulogu neumorna borca za pravdu. U tim obilježjima Raimi je uočio neke od klasičnih stereotipa iz uvriježenih predodžbi o Židovima te je istakao da su ga možda upravo ti stereotipi presudno motivirali da se tri puta prihvati ekranizacije Marvelova stripa.

Neumorni borac za pravdu

Ako netko od novog nastavka franšize o Spider-Manu, koja je akcijskom komedijom Spider-Man: Povratak kući iz 2017. već treći put u posljednjih sedamnaest godina krenula ispočetka, očekuje ambicioznost i makar načelnu ili idejnu kompleksnost usporedivu s onom iz Raimijevih djela, film Spider-Man: Daleko od kuće redatelja Jona Wattsa prilično će ga razočarati. Već na temelju duologije (točnije nedovršene trilogije) Čudesni Spider-Man redatelja Marca Webba bilo je razvidno da se korporacija Marvel Studios u gradnji ponajprije komercijalno, ali u određenom smislu i kreativno vrlo ambiciozno zamišljena novog filmskog univerzuma, čija je treća faza zaključena ovogodišnjim četvrtim nastavkom svojevrsnog nadserijala Osvetnici, oprezno kloni izrazitijih artističkih i značenjskih pretenzija. Visoka su gledanost i enormna zarada prioriteti, i u tom smislu univerzum funkcionira savršeno, a donekle izraženiji autorski pristup i kreativna ambicioznost te s njom povezana sloboda dopuštene su u rijetkim prigodama kakve su prvi filmovi o Deadpoolu i Čuvarima galaksije te treći nastavak Thorovih pustolovina. Novi reboot serijala o Spider-Manu i u drugom je nastavku predominantno usidren u komercijalnim vodama, no ostvarenju redatelja i prvog nastavka Jona Wattsa, autora dosta solidna trilera Cop Car iz 2015, ne nedostaje ambicija, ne na semantičkoj, etičkoj i(li) idejnoj, nego ponajprije i zapravo isključivo na izvedbenoj razini.

Priča se nastavlja izravno na Osvetnike: Završnicu, Peter (odlični Tom Holland) žali za svojim mentorom Tonyjem Starkom i ne sviđa mu se način na koji ga Nick Fury (Samuel L. Jackson) pokušava usmjeriti na više stege i odgovornosti koje su neizbježne za člana Osvetnika. Sasvim razumljivo, jer Peter je šesnaestogodišnjak koji se nespretno pokušava udvarati razrednoj kolegici MJ (glumica i pjevačica Zendaya) i koji se nada da ga tijekom školske ekskurzije po Europi očekuje sjajna zabava. Dakako, od toga neće biti ništa, jer će se već u Veneciji, a potom i u Pragu, Parizu i drugim europskim destinacijama zbiti napadi Elementalaca, čudovišnih kreatura nastalih iz četiri osnovna elementa: vode, vatre, zemlje i zraka. Kao spasitelj gradova i potencijalno svijeta iz paralelne dimenzije će stići simpatični i izuzetno sposobni Mysterio (vrlo dobar Jake Gyllenhaal), koji će s Peterom ubrzo razviti prijateljski odnos, da bi mu junak nepromišljeno dao posebne naočale koje mu je ostavio Tony, one za novog vođu Osvetnika.

Kao i u Povratku kući, i u Daleko od kuće u naizgled prijateljskoj okolini kriju se neprijatelji, čime i ovaj reboot serijala poštuje strip, u kojemu su svi Spideyjevi protivnici (Lizard, Doctor Octopus, Green Goblin...) njegovi profesori, mentori, prijatelji ili njihovi očevi. Wattsova režija razigrana je i dosta maštovita, priča je dinamična i bez trenutka praznoga hoda, cjelina je dramaturški i narativno ispeglana, akcija se skladno izmjenjuje s mirnijim, komičnim i romantičnim pasažima, niz sporednih likova (tetka May, Srećko Hogan, nastavnici na ekskurziji) duhovit je i autoironičan, a eksterijeri europskih metropola arhitektonski i vizualno vrlo su zahvalna scenografija za ovakav tip blockbustera. Njega pak opterećuje velika infantilnost, nerijetko ne baš uvjerljivi specijalni efekti inferiorni onima u prethodnim Marvelovim filmovima (s iznimkom uvijek nezadovoljavajuće izvedena Hulka) te jednodimenzionalnost likova, njihovih odnosa i čitave priče, kao najveći nedostatak filma. Zbog toga on dinamičnu, šarmantnu i atraktivnu zabavu nudi ponajprije manje zahtjevnoj publici i velikim zaljubljenicima Spideyjevih stripovskih i filmskih pustolovina.